Beogradski Maraton i Rijeka Trail

17966155_825174207632226_8611931719896806132_o

 

Piše: Višnja Ćoso Zugan

Siječanjskog jutra, tijekom 15-satnog putovanja autobusom, prebirući teme, nakon što smo ispjevali sve pjesme 80-tih i 90-tih, prijatelj ispali: “Hajmo trčati maraton u Beogradu!” Hajde! I tako su krenule pripreme vesele družine za 22.4. za maraton u Beogradu.

Ozbiljno sam shvatila pripreme, jer sam znala da to mogu, ako sam uspjela prvi put, sada će biti lakše, imam više vremena i zdrava sam. Željezo je u redu, koljena super! Prva dužina, odmah 22km. Opa, sve je u redu! I tako nekako su tekle pripreme, slušala sam što kaže Run keeper. Naravno, uz puno improvizacije, nikako sklopit 4 treninga u tjednu, pa se pomiriš s tim. Super je što mi je zima brzo prošla, nije bilo puno kiše, samo par kišnih treninga, poput 16x400m, ujutro prije popodnevne smjene. Navikneš se, ne postojiš socijalno baš, ali srećom, svi prijatelji redom također poludili, trče, viđamo se na Kitama, Noćnim Rikama, a kave se dogovaraju po principu, ok idem sada trčati 25 km na Kastav, neće me biti 2 i pol sata pa ajde vidimo se za 3 sata dok se presvučem. Srećom, konobari na Kastvu se ne ljute ako u kafić naručiš pizzu.
U Beogradu se napokon skupila vesela družina iz autobusa s početka priče. Par polumaratonaca, i nas troje, Aljoša, Borko i ja maratonci. Emocije prije utrke su čudne. Tromjesečne pripreme su ostavile traga, svi imamo osjećaj da je maraton iza nas, nakon toliko pretrčanih kilometara. Dva dana na velikoj hladnoći i kiši razgledavamo grad, te mi kroz glavu prolazi, ma tko bi me natjerao da trčim sada po ovom vremenu.
U subotu na startu je sve bolje izgledalo, pojavilo se i sunce. Nije me prala trema, nego mučilo me da li trčati u dugim hlačama, kratkim, koliko će vjetra biti, koja majica? Natjecatelji opušteni, nema boxeva, svi startaju iz jednoga boxa, ako želiš možeš stati i u prvi red. Deset minuta prije starta, a ljudi tek prilaze startnoj zoni, polaganim i opuštenim koracima. U takvoj atmosferi nismo ni mi napeti, ali zezamo Aljošu i tražimo znakove nervoze prije prvog maratona. I pucanj, krene 8000 ljudi, nizbrdo! Trudim se ne trčati prebrzo, noge su još lagane, ipak me čekaju 42 km. Nije loše trčati  sa satom i malo se kontrolirati, pogotovo jer sam prvi maraton istrčala na osjećaj, bez sata i ikakvih informacija o tempu. Prolaz polumaratona je prošao odlično, svjesno prebrzo, ali nema veze bolje da uživam dok mogu, a poslije što bude! Pa nisam ja neki elite trkač, ja sam obični rekreativac, došla sam s prijateljima na izlet! Najpametniji savjet koji mogu dati za trčanje maratona, otrči polumaraton potpuno svjež, i idući korak neka bude kao da si tek krenuo trčati. Bilo je veselo mahati polumaratoncima koji su se na 18. km uputili prema cilju, dok se moj put nastavljao. Kasnije je tempo pao, na 30. km mi prolazi kroz glavu, hajde jos malo, sat vremena, finiš sada! Al za sekundu se nasmijem sama sebi, dobar je i ovaj tempo, dapače uopće nije loše, što ću sada forsirati, da bih išla ukupno 3 min brže. Navijača je bilo na većem dijelu staze, oduševljeni kada prođe žena, fora je kada znaš da baš tebi plješću, i to toliko srčano kao da oni sami trče. Djeca su bila odlična, žao ti bude ako nekome ne uspiješ dati 5!
Staza beogradskog maratona je RAVNA. Osim prva dva km, luda nizbrdica, ekipa se zaletila, pa i ja s njima. A zadnja dva km, velika uzbrdica! Odlično, ma šta ti znači trčanje preko Brankovog mosta nakon 40km asfalta! Zapravo bilo je odlično, poslije sam provjerila i na satu, a sve zbog neke lude ekipe koja je bodrila sve trkače šest sati. Konfete, muzika, a ti prolaziš ispod mosta njihovih ruku, kao na kaubojskim zabavama. Ludilo! I na kraju taj veseli 41 km, uspon dug 200m, visok 50m, strm onako po riječki. Dobro je, još 200m i kraj!
Nakon maratona slijede nove brige. Da li ići na već uplaćen Wings for life ili na prvi Rijeka trail. Dva tjedna nakon upravo opisane utrke. Odluka je pala za Rijeka trail, dosta je asfalta, a i na Wingsu sam bila već tri puta. Rijeka trail me jako veselio zbog prilike da iskoristim ovo čudesno stanje koje se zove BITI U FORMI, a ne ići na utrke s 10 treninga. A pri tome ću trčati u svome gradu, ako baš želim mogu i pješice do starta. I još ću trčati po lijepim, zelenim, mekanim šumskim putevima. Rijeka trail je ispunio sva očekivanja. Staza je bila zanimljiva, dobro označena, polupoznata, i nikad ju nisam istrčala u komadu. A sada to mogu, jupi, tko bi rekao da mi dužina od 37 km plus brdo neće predstavljati barijeru u glavi, nego jupi, imaju i dulju dionicu, idem na tu! Trsatska gradina kao start i cilj je pun pogodak! Prekrasno! Najbolje je kada je cilj i start na istom mjestu, pogotovo na tako lijepom. Imali smo sreće i s vremenom, uvjeti su bili odlični za trčanje. Okrepe su bile bogate, volonteri veseli, ljubazni, većinom poznate drage face. Sve je bilo super! I fotografi! Posvuda ih je bilo!

Komentari (1 komentar)

  1. Toni
    26. svibnja 2017.

    Odlicno!

Napiši komentar

Vaša email adresa se neće objavljivati