MOJIH STO MILJA ISTRE

17917352_858996424248994_3431670445913456074_o

Piše: Marin Mandekić, finisher na 100 Milja Istre, 2017.

Pred start utrke bio sam bezvoljan zbog obiteljskih problema, ali sam se nadao da će se sve posložiti kad utrka krene i sve će nestati u vjetru koji stvaramo dok trčimo. Tako stojim ja na startnoj liniji sa 350 veselih i sretnih lica koja namjeravaju krenuti na dugačak i težak put od 172 km, preko predivnih brda i dolina naše Istre. Stojim sa grupom elitnih trkača u prvim redovima, slušam Alenove savjete da uživamo u utrci i ne brinemo toliko o vremenu i poretku. Očekivao sam ući u cilj među prvih 50 natjecatelja ne zato što sam utreniran sportaš, nego zato što poznajem većinu staze i zato što imam podršku na stazi no možda sam i malo luđi od ostalih trkača. Odjednom: 3-2-1…start! I krećemo! Već je pet-šest ljudi ispred mene, no ne zadugo jer sam nakon 5 metara drugi. Trčim uskim valama Labina i čudim se kako nema još budala kao ja da pokušavaju makar na startu biti među prvima. Polako kreće spust iz Labina prema Rapcu i tu pokušavam ići sporije da me pređu brži trkači. Polako prolaze jedan po jedan, taman gledam na sat, a otkucaji na 170! Nešto ne štima, ali mislim da će proći. Razmišljam o svim prijateljima i poznanicima koji su me ispratili u Labinu te zaključujem da im nisam posvetio dovoljno vremena prije starta. Prolazi me Goran Lesjak i pita kamo žurim, a ja mu odgovaram da moram radi sponzora. U Rapcu me prolaze i elitne trkačice , pozdravljam ih i bodrim. Ja ću polako svoj ritam sporije od prvih 50 koji su ispred mene. Na usponu iz Rapca prolazi Toni Vencelj u priči sa još jednim Slovencem. Bezobrazno im prekidam razgovor jer smatram da Toni ide prebrzo uzbrdo i da je prebrz za početak trke. Na istom usponu pokušavam popričati sa jednim Hrvatom koji me prestiže. On skida slušalice iz ušiju, prokomentiramo malo žene i ode on dalje. Mislim si ja, nikad od njega trkača sa tim slušalicama, a na kraju je napravio vrhunski rezultat i zaista je veliki trkač! Svaka čast, Vedrane, tebi i tvojim roditeljima koji su te pratili. Viđao sam ih u par navrata duž staze i svaki put mi je došlo da ih zagrlim i zaplačem. Kakvi mama i tata!
Evo ga i Plomin. Opet gledam na sat: vrijeme točno kako sam očekivao. Ali zato doček ni blizu kakav sam očekivao! Takvu podršku nisam ni sanjao! Svi viču: „Ide Marin! To je on!“ Ajme, srce će mi eksplodirati od sreće no pokažem samo jedan smiješak od te eksplozije. Poslije Plomina sam shvatio da nisam dobio na okrepi sve što sam htio, ali nema problema, biti će na Poklonu svega, a tamo me čeka i moj Vito! Kilometri su prolazili. Našao sam se na Sisolu na kojem nisam nikad bio i oduševljen pogledom na Istru i Kvarner i zalazak sunca moram izbaciti iz sebe tu euforiju. Vidim prikladnu pozornicu-kameni stol sa dvije klupe, skačem gore kao divokoza laganim korakom, širim ruke i puštam na sav glas krik kao iz Tarzanovih filmova. Sad mogu dalje.
Polako pada sumrak. Sustižem mirišljavu Talijanku sa tetovažama na rukama. Trčimo zajedno neko vrijeme izmjenjujući vodstvo i začas smo na usponu za Vojak. Pri vrhu, dvojica hodaju po mraku bez lampi. Jedan me pita da li je teško. Odgovaram mu da baš i nije nego sam gladan.
Na vrhu Alex me čeka i malo popričamo. On odlazi autom na Poklon, a ja se iznenadim da staza ide gore,  a ne po asfaltu dole. Znam da je po asfaltu puno kraće i brže, ali staza ide gore pa idem i ja. Krenuo sam poprilično brzo prema Poklonu. Tu prestižem par trkača. Prilazim svjetlima kad netko viče: „Si to ti!?“ Vičem: „Da!“, a dole se čuje: „Ide Marin, ide Mandekić!“ Pljesak, vikanje, galama kao da dolazi Tito, a ne ja običan, sitan i mršav. Vidim svoga sina Vitu i sve te ljude koje nisam uspio većinu ni prepoznati. Učinilo mi se kao da je bilo preko 200 ljudi koji meni plješću. To nikada neću zaboraviti! Opet me je to zbunilo. Neki od njih su tu samo radi mene! Raste mi srce i naviru osjećaji, ali se suzdržim. Popijem juhu na Poklonu koja mi baš i nije najbolje sjela. Trčim dalje, ali mi baš ne ide. Počinju problemi, žulja me, moram stati. Vidim svjetlo iza sebe, malo ubrzam da napravim razliku pa ću onda stati. Skidam ruksak dok trčim, vadim papirnate maramice, skidam gaće i brišem se gdje žulja. Dio jedne maramice stavim između i idemo dalje! Poslije stajanja tempo nikako da krene kako treba. Prolazi me svjetlo kad ono mirišljava Talijanka pozdravlja me i prolazi. Pokušavam pronaći snage da ubrzam, ali baš ne ide. Prolazim Planik i spust u Brgudcu. Dole me čeka moja ekipa: Alex, Roland, Florijan i moj Vito. Brzo punim što mi treba i idem dalje. Dolina do Trstenika je jedna od težih, ali meni je jako draga zbog svih onih uspona i šume kroz koju prolazimo. Tu sam već dosta uzdrman zbog toga što malo pijem i malo sam jeo prvi dio. Penjem se na Orljak. Gadi mi se izotonik. Vidim da je netko gore. Pitat ću ga vode da sperem malo usta od izotonika. Stižem gore i pozdravljam, a kad ono poznata silueta visokog čovjeka. „Alene, jesi to ti?“ Zagrljaj, oduševljenje i malo priče. Prolazi me par trkača zbog priče s Alenom, ali vrijedilo je. Toliko pozitivne energije je prenio na mene. Spust je bio bolan. Tetive na lijevoj nozi su me ubijale, ali sa pozitivnom energijom s vrha polako sam ubrzavao.
Bio sam dosta razočaran zato što nisam mogao dovoljno brzo trčati nizbrdo jer je to bila moja jedina prednost. Znao sam da ubrzo dolazi gomila sa koje mi je pust u Trstenik jedan od najdražih u utrci, a ja ga zbog bolova neću uživati. Ali kad sam krenuo sa vrha, sve se nekako posložilo. Upao sam u zonu opet prije Trstenika. Tarzan se javlja u meni. Ulazim u Trstenik veseo i zadovoljan sa malo bolova. Dole na okrepi je nekoliko trkača. Uzimam malo pancete koja mi je još od lani ostala kao najbolja na svijetu. Tu krećem malo poslije svih, razočaran što nisam vidio Alexa, ali opet sam u zoni. Prestižem par jako dobrih trkača koji me pokušavaju pratiti, ali ne uspijevaju. Na raskršću prema Žbevnici srećem svoju ekipu. I Alex je tu. Daju mi podršku. Prije nego sam upao u zonu sjetio sam se Blekijevog savjeta: „Diži kolena!“ i kada sam to primijenio, sve se posložilo. Sa Žbevnice se spuštam u Buzet jako brzo. Radim dosta prednosti pred konkurencijom i ulazim u dvoranu laganim korakom. Uzimam hranu i vodu i nastavljam dalje, ali zaboravljam uzeti drugu bateriju. Odmah nakon silaska s ceste baterija počne blinkati. Istog trena gasim lampu , uzimam mobitel i palim ga. Zovem Alexa da nemam lampu. Dok smo razgovarali, otrčao sam van staze i tek kasnije shvatio da sam pogriješio oznake. Vraćam se natrag istim putem, opet zovem Alexa da ću pokušati bez lampe jer imam mobitel i lampa nije skroz prazna. Jedan trkač je iza mene i on mi može malo svijetliti i dionica je samo 1h i 40 min. I mjesec je tu. Sve mi ide u prilog. Kakva pozitiva nakon velikog problema. Trkač iza mene je prespor. Trčim po mjesečini, ali moram biti oprezan radi zglobova. Ubrzo ulazim u kanjon i nema više mjeseca. Palim lampu na slabiji mod i nadam se najboljem. Prelazim jedan potok uspješno, prelazim drugi potok, noge su mi suhe. Evo  trećeg potoka i hop-hop zabijam štapove u potok, jedan se omakne i pljus na leđa. Padnem u potok, a vani 3 stupnja!
Vadim mobitel iz ruksaka, voda cijedi iz njega, ruke ledene, a kroz glavu mi prolazi sve što može krenuti po zlu. Smrznut sam i moram trčati da se ne bih pothladio. Lampa je pri kraju, ako se ugasi ne mogu trčati. Prsti su mi kameni od hladnoće i ne mogu uopće vidjeti da li mobitel radi. Pokušavam stisnuti sat da vidim vrijeme jer se nadam zori, ali a nebu su još zvijezde. Uspijevam vidjeti da zora neće još sat vremena. Trčim dalje i nadam se najboljem, kada nakon nekog vremena čujem poznat glas u daljini. Alex mi viče: „Marine!“ Govori mi da je tu autom i da je do okrepe još 4 km. UspIjevam otrčati jer mi je dao novi vjetar u leđa. Stižem do okrepe i presvlačim se u suhu robu i nastavljam dalje. U Humu sam izgubio dosta vremena na presvlačenje jer sam bio skoro smrznut. Dolazi i Vedran (onaj sa slušalicama), dok Lesjak smrznut leži na okrepi. Krećem ispred Vedrana i bježim mu radeći dosta prednosti, ali moram na WC. Vedran me prolazi dok sam bez gaća. Mislim da ću bez većih problema skinuti Vedrana. Do Butonige idem dobro. Vedran ima 4 minute prednosti. Vidim ga pred Motovunom, mislim: To je to, još malo i sredio sam hrvatsku konkurenciju. Predugo sam na okrepi. Ispod Motovuna vidim Vedranove roditelje kojima mašem i oni uzvraćaju. Nasmijem im se, a suza mi u oku: kakvi roditelji! Na ravnici prema Livadama vidim da netko trči i pomislim da je Vedran, kad ono-moj Vito trči meni ususret. Preponosni tata i ponosni sin trče skupa. Ispraća me prije uspona na Oprtalj. Na usponu se gasim i jedva stižem u Oprtalj. Prolazim Francescu na okrepi, ali ona me prolazi čim smo krenuli jer ja ne mogu hodati, a kamoli trčati. Sjetim se opet Blekijevog savjeta: diži kolena i pali opet! Stižem Francescu i trčimo skupa do pred Grožnjan gdje ja malo dižem ritam. Pokušavam povući i nju, ali ona neće mojim tempom. Prestižem par trkača sa 100km i stižem u Grožnjan poprilično raskliman. Ekipa me hrani i mijenja boce s vodom. Zadnjih 50 km uzimam pola litre vode i pola litre izotonika. Tu shvaćam da Vedrana ne mogu stići, ali svejedno imam ja svoja 24 sata za pobijediti. Trčim dobrim tempom kompletan makadam do Buja, čak i malo uživam u single stazicama. U Buje stižem 9 minuta sporije od predviđenog. Taj moj papir sa nerealnim očekivanjima! Prije Buja me prolazi prvi sa 69 km. Često se osvrćem jer bi Bleki trebao svaki čas. On, Josip i Horvat bi mogli biti tu negdje i dostići me (svi na 69km). Još u Grožnjanu je na okrepu stigao odmah iza mene jedan Austrijanac pa se osvrćem i radi njega. Dolazim u Buje i zadnji uspon po asfaltu hodam. Ekipa me bodri da potrčim pa krećem tih zadnjih 100metara i vidim sestru da me čeka. Dolazim na okrepu iscrpljen od zadnje dionice po suncu. Polako me napušta snaga, ekipa mi opet daje sve što mi treba. Jan me pita kako sam i bodri me kao i svi. „Izdrži, Marine, još zadnja ravnica i Umagu si.“ Uvjeravaju me da ostavim štapove, no ja tvrdoglavo odbijam i nosim ih sa sobom iako ih ne koristim zadnjih par sati. Nosim ih u ruci, ali mi ne smetaju. Krećem dalje uz bodrenje ekipe i zatrčim se poprilično brzo prvih 10 metara, zatim hodam da izbacim zrak iz bočica. Još malo hodam i tu me stigne Autrijanac, no nekako ga ipak prestignem. Sva ta pozitivna energija, bodrenje, ljudi, staza…sve mi je to valjda dalo da zadnjim atomima snage pomalo odmičem Austrijancu i trčim prema Umagu. No ipak sam psihički jako umoran i smišljam razloge da stanem-pa da, idem na wc! Stajem kada me Austrijanac opet prođe. Nadao sam se malo hodati nakon što sam obavio wc, no moram loviti Austrijanca! Ubrzo ga prestižem i radim mu razliku od 20 metara i tako idemo dalje teških nogu. Na 3 km od cilja stiže me Josip i viče da je netko iza i da mora bježati. Malo dižem ritam kad on prolazi, ali ne zadugo. Austrijanac je tu iza mene, a ispred nas pretrči preko polja lisica sa velikim kitnjastim repom. Divota! Smiješak od uha do uha i trčim dalje uz plan u glavi kada da ubrzam i pobjegnem Austrijancu. Prvo mislim na 2 km, ali možda bolje kasnije zadnjih 1,5 km. Ne mogu još sad, kad bude zadnji kilometar. Još je rano, zadnjih 500 metara te ipak ubrzam 300 metara i odvojim se od konkurencija. Pred ulazak u cilj čeka me moj Vito. Dajem mu ruku i skupa utrčavamo u cilj. Alen Paliska me pozdravlja, čestita mi te iznenađen rezultatom kaže: „Dobar si ti.“ Ja još ne znam koje sam vrijeme napravio, sjetim se da treba ugasiti sat. Piva je u ruci, medalja oko vrata, umor u nogama, srce puno i osmijeh na licu. Pokušavam popiti pivu, ali baš mi ne ide. Sjedam u hlad i odlučim leći na livadu. Teškim koracima se vučem prema livadi kad odjednom čujem na razglasu: „I evo, dolazi nam Ivan Blečić!“ Iako jedva stojim na nogama, okrećem se prema cilju i usprintam natrag da pozdravim prijatelja. Vidim ga da leži na podu  cilju. Bacam se na koljena i grlim ga. Malo razočaran što Bleki nije pobijedio Horvata i Josipa, odlazim u hlad ležati u travi. Sto milja?! Ma mogu ja to i brže, samo ne znam da li ću se ponovno za to odlučiti.
Labin-Umag, 172 km, 23:16:20

Labin-Umag, 172 km ili 23:16:20

Komentari (Nema komentara)

Napiši komentar

Vaša email adresa se neće objavljivati